Pri Štrku

Prvi put sam je vidio u Bosni, stajalo je tako mirno spokojno na nekoj plitkoj rijeci. Drugi put je to bio simbol kafića u sklopu centra u Veržej gdje sam se posledni put ognezdio prije nego što sam krenuo za drugi kontinent. Zvao se »PRI ŠTRKU«. Na početak nisam obratio pažnju ali posle mi je bilo jasno.

Prije nego što sam krenuo za Afriku dobio sam nabolji mogući savjet: »Ne ideš tamo da bi se prosvetlio, pronašao rešenje za neke svoje probleme, promjenio Afriku nego ideš da pomogneš kako god bude potrebno. Tako da ako imaš što da riješiš riješi prije nego što kreneš.«  A i ovaj je bio na mjestu: »Nemojte ići s ciljem da uradite velike stvari, nego da uradite male stvari ali sa srcem.«

Krenuo sam s nikakvim očekivanjem, najbolje je tako. Jer na kraju ne možeš se razočarat. Za sada imam mnogo toga da kažem a nije ni prošlo ni pola od cjelokupnog vremena. Boravak bez tehnologije mi nije tako teško pao. Čak sam se navikao, kad sam slobodan slušam muziku a to je uglavnom pred spavanje jer nekako je ljepše u društvu djece pričati, i ako oni ne razumiju moj jezik a ja ne pričam portugalski i nije problem. Na kraju se nekako sporazumijemo.

Djeca u Africi tj ovdje u Namaachi su skoro kao sva djeca. Razlika je da ne trebaju im skupocjene igračke ili mobilni telefoni ili igrice za kompjuter da bi se lijepo proveli. Sve što zahtjevaju od mene je da im zapamtim ime: Ortencija, Sandra, Nejti, Rita, Marilje, Alisi, Marija, Telma, Rosalia i kad ne bih iz prve pogodio njihovo ima sa malom tugom u očima mi kažu ime i sa nadom da ću ga zapamtit sledećeg puta kad me budu pitale Tereza, Mininja, Zadja, Anžela a ima ih tako mnogo. Još ih nisam sve zapamtio ali ima kad, i na dodatnim časovima da im se potpišem na svesku, ruku … Tako malo za srećna lica, malo sporta, nije važno koji važno je da se igra, a kad počnu da trče ne staju dok ne naidje vrijeme za ručak ili večeru.

Što se tiče vaspitanja ima svadja ali samo riječima i čim postane ozbiljno odma počnu da se izvijnjavaju jedan drugom. Očekivao sam da će prve riječi na portugalskom bit one bezobrazne ali ipak to su bile Obrigado i Diskulpa, a još impresivnije da najbezobraznija riječ koju Mozambičani koriste je Suka što znači bježi ili makse.

Nego da stavim tačku za sad i da objasnim početak i završim priču, treći put sam je vidjeo dok mi je Marko pokazivao Veržej, ognijezdila se na jednom  stubu ulične rasvjete. Štrk na slovensko ili Roda na našem jeziku. Tu mi je Marko rekao nešto više rekao o toj ptici: »Ona traži savršeno mjesto za gnijezdo i traži a kad ga nađe ognijezdi se i svake godine se vraća na to mjesto, odmori i sprema se za put ili donosi u svijet mlade rode i tako to u spirali koje ide na bolje.« I kakve veze imaju ovi utisci iz Afrike s Rodom. Pa mogu reći da još nisam viđeo ni jedno gnijezdo Rode u Africi a tako je lijepo mjesto. Možda ipak kad sekrenem put kuće da ce ostat jedno gnijezdo, spremno za sledeću posjetu …

Pavel Koroš iz Crne Gore